Dosla je i noc prije puta u Kanadu. Naravno da ne mogu zaspati pa sam odlucio napisati kako sam dosao na ideju odlaska u Kanadu. Vratimo se dva mjeseca unazad.
Sve je pocelo 16.11.2013. god bezazlenim razgovorom sa bivsom djevojkom. U razgovoru mi je napomenula da se otvara kvota za Kanadu i da ce pokusati upasti u kvotu za Working Holiday vizu. Tu vecer sam prvi put pomislio kako bi to mogao biti spas od utapanja u depresivno stanje koje se nadvilo nad Hrvatskom te kako bih i sam mogao pokusati prijaviti se. Bez nekih ocekivanja docekao sam i 20.11.2013. god i obavjest na stranicama kanadske ambasade da se prijave otvaraju u 17h po hrvatskom vremenu. Nekoliko minuta prije 17h zakljucao sam trgovinu i sjeo za racunalo sa namjerom da se prijavim medju prvima jer citajuci po forumima ocekivala se velika navala. Doslo je i 17h uz konstantno refreshanje web stranice u nadi da ce se pojaviti tipka za otvaranje korisnickog racuna. Mozda minutu iza 17h pojavila se opcija za registraciju no pritiskom na nju odjednom stize poruka da je kvota za 2014 godinu popunjena i da pokusam nagodinu. Ovdje sam poceo nekontrolirano psovati uz pomisli o namjestaljkama i kod ovakvih natjecaja. Nekoliko puta sam jos pokusao otvoriti racun no stalno mi se vracala ista poruka. Razocarano sam odustao od prijave i taman prije nego cu uhvatiti mobitel i nazvati osobu od koje sam dobio informaciju o prijavi, jos sam jednom pokusao registrirati se. I gle cuda odjednom se otvara obrazac za novi korisnicki racun. Poprilicno iznenadjen trebala mi je koja minuta da se snadjem te sam krenuo sa popunjavanjem podataka. Cijeli proces je trajao nekoliko minuta i negdje oko 17:11h sam predao prijavu uz dobivanje kontrolnog broja 233. U nevjerici gledam i shvacam da sam u kvoti koja je bila 275 prijava.
Nikome nista ne spominjem dok ne stigne sluzbena potvrda da sam u kvoti i da se od mene ocekuje daljnji postupak. Odlazim na spavanje jos uvijek ne razmisljajuci da bi mi se zivot mogao drasticno promjeniti.
Iducih dva dana niti ne razmisljam o prijavi nego odradjujem posao kao i inace. Odjednom dolazi i sluzbena potvrda da sam upao u kvotu i da mogu uplatiti novac za kanadsku vizu, uploadati nekoliko dokumenata te nakon toga cekati Conditional Acceptance Letter. E tu sam vec morao poceti ozbiljno razmisljati sto napraviti jer sam imao tjedan dana da se odlucim i zavrsim sa prijavom.
Nakon jedne neprospavane noci i razmisljanja, odluka je pala, moram pokusati. Ovo je zivotna prilika i gristi cu se do kraja zivota ako ne pokusam.
Sutradan odradjujem uplatu novaca i upload svih potrebnih dokumenata. Sada slijedi cekanje. U ovom trenu sam odigrao jednu rizicnu igru i morao zatvoriti firmu na vrijeme te obavjestiti sve dobavljace, vlasnika poslovnog prostora i sl. a jos nisam imao Letter of Invitation koji je nuzan za dobivanje radne vize. U slucaju da nisam dobio to pismo zaglibio bih duboko. No kako kazu, tko ne riskira, taj ne profitira, tako sam i ja riskirao i dobio LOI 16.12.2013.
Doslo je i vrijeme da odradim zadnje poslove u firmi te pripremim sve za zatvaranje firme sa 31.12.2013. Nakon cijelog cuda papira i odjava rijesena je i ta briga. Nakon dvije godine poslovanja zatvorio sam firmu i krecem u novi zivot. Odluka je pala da krenem prema Kanadi pocetkom 2. mjeseca 2014. Nakon nekoliko dana pracenja cijena avionskih karata uletila je prilika da kupim kartu prema iz Zagreba do Londona za 07.02.2014. te iduci let od Londona do Calgarya sutradan 08.02.2014. Nekoliko klikova misem i karte su u rukama. Nakon toga odlucio sam od Calgarya do Edmontona proputovati luksuznim busem i malo razgledati krajolik. Takodjer par klikova misem i karta za bus je kupljena. Posto cu imati nekoliko sati slobodnog vremena izmedju slijetanja i polaska busa potrazio sam odmah i neke trgovacke centre sa trgovinama mobilnih operatera te istrazio tarife za mobitel i laptop. Ovisan sam o internetu i ne mogu zamisliti da nisam online :P
Uslijedilo je mjesec dana ciscenja poslovnog prostora te rasprodaja inventara i robe koja mi je ostala te nekih privatnih stvari koje mi definitivno nece trebati u skorije vrijeme. Kako se blizio kraj sijecnja tako sam bio sve vise svjestan svoje odluke. Kofer sam spakirao dobrih 10tak dana ranije uz izliku da ga moram izvagati da ne bi prekoracio dozvoljenu kilazu. Najteze je bilo odluciti sto ponijeti, a sto ostaviti. Cijeli svoj zivot trebam strpati u jedan kofer od 23kg te ruksak od 10kg. Za ruksak nisam morao puno razmisljati jer znam da cu ga natrpati laptopom i gadgetima o kojima sam ovisan. U medjuvremenu vec kemijam odakle poceti zivot u Kanadi. Kolega biciklist mi uskace u pomoc i kaze da je njegov brat u Edmontonu vec 13 godina i da ce ga pitati da me doceka tamo. Nakon nekoliko poruka i telefonskih poziva brat se ponudio da pomogne, smjesti me kod sebe i cak i dogovori razgovor za posao u firmi u kojoj radi. Za sada ne moze bolje i kockice se lagano slazu…
Tako je doslo i do dana pisanja ovog teksta. Cijeli dan sam proveo u ispijanju kave sa mnogo prijatelja te oprastanja prije sutrasnjeg leta. Dosavsi kuci nakon 13 sati provedenih u beskrajnim razgovorima covjek bi ocekivao da ce biti umoran no oci se ne sklapaju pa odlucujem na ovo tipkanje. Problem nastaje kad dolazim do kraja price te zbilja nemam vise sta natipkati osim da se moram natjerati spavati i docekati i taj sutrasnji dan. Laku noc!
0 komentari:
Objavi komentar